Istaknute vijesti

Detalji

Nastavljamo dobro uhodanim scenarijem bivših gradskih vlasti

Danas u vodećim medijima možemo pročitati članak u kojem zagrebački gradonačelnik Tomašević pucanje magistralnog cjevovoda u Zagrebu koristi kao ispriku za povećanje cijene vode. 

Prema izjavi gradonačelnika, nemoguće je održavati sustav preventivno, nauštrb već ionako napuhanih režijskih troškova, a ipak u istoj rečenici najavljuje povećavanje plaća u gradskoj tvrtki. Iz izjave se može pretpostaviti da inflacija djeluje na zaposlenike, a nekim čudom zaobilazi građane pa eto, mogu izdvajati više.

Čak i kad bismo se svi pomirili s činjenicom da jedna ozbiljna gradska tvrtka poput Vodoopskrbe i odvodnje nema novca za financiranje vlastite infrastrukture, ne slažemo se s time da se ta sredstva prikupljaju na ovaj potpuno netransparentan način te umjesto da se doista namjenski koriste, potroše na plaće nemalog broja zaposlenika.

"Možemo" li možda izdvajati razliku između stare i nove, skuplje cijene na posebni račun te koristiti isključivo za poboljšanje infrastrukture? "Možemo" li transparentno saznati koliko našeg novca odlazi na plaće zaposlenika, a  koliko na infrastrukturu?

Pitanje koje se opravdano nameće za naše gradske vlasti je, zašto se dotrajale cijevi redovito nisu mijenjale te zašto gradski vodovod za te potrebe nije izdvajao dio sredstava kroz protekla razdoblja? Zašto je došlo do ovakve situacije u Zagrebu, gdje je većina cijevi stara 60 i više  godina?  

Detalji

Može li porez na ekstra profit zaustaviti napuhavanje cijena

Vlada na čelu s premijerom pompozno najavljuje oporezivanje ektra profita kompanija u 2022. godini. 

Državu zapravo ne zanima stoji li iza tog ekstra profita požrtvovni rad kompanije na domaćem ili stranom tržištu ili novi inovativni proizvod.

Jedini uvjet je da je kompanija ostvarila prihod veći od 300 milijuna kuna i da ima oporezivi primitak veći od 20% u odnosu na četiri prethodna porezna razdoblja.

Jedino izuzeće od ovog pravila imaju tvrtke osnovane 2022. godine ili one koje istu neće preživjeti.

Je li opravdano kazniti nekoga tko posluje dobro unatoč nesposobnosti vlade da ovlada ekonomskom situacijom?

Iako na prvu možemo pomisliti kako će ovaj porez polučiti željen rezultat, postavlja se pitanje ne bi li bilo puno praktičnije porezom obuhvatiti sve one koji imaju visoke marže te ih na taj način natjerati da snize cijene. 

Zašto država ne odredi maksimalnu moguću maržu koju trgovac može imati.

Zašto ne djeluje tamo gdje će to obični kupci doista i osjetiti, na cijeni proizvoda, a ne na porezu? U tom je trenutku za potrošača već prekasno, tad je na dobitku samo država koja će kreativno zbrinuti svoj "ekstra profit" kroz raznorazne državne "projekte". 

   

Detalji

Prestaje li skrb za starije odlaskom u dom za umirovljenike

Ako ste ikad posjetili Dom za starije Trešnjevka, mogli ste se i sami osvjedočiti katastrofalnom stanju skrbi o našim roditeljima, djedovima, bakama i ostalim pripadnicima "zlatne" generacije koji su svoje živote proveli stvarajući temelje na kojima smo odrasli i stasali u ljude kakvi smo danas. 

Nitko ne poriče trud  osoblja kojeg kronično nedostaje te koje ponekad daje i više nego što to zahtjeva njihovo potplaćeno radno mjesto. 

Ne želimo ulaziti u upitnu kvalitetu smještaja, najezde žohara, dotrajale krevete, plahte i posteljinu. Ne želimo ulaziti u način na koji ih liječnici tretiraju u bolnicama. Ne želimo ulaziti u beskrajna čekanja na sanitetska vozila nakon obavljenih pretraga u bolnici. 

Ono o čemu želimo danas pisati stalno se mete pod tepih kao manje važno i kao nešto što se pokušava opravdati manjkom sredstava, a može ozbiljno narušiti zdravlje štićenika..

Kao što se autor teksta mogao sam osvjedočiti, u domu za starije na Trešnjevci nitko ne brine o individualnim prehrambenim potrebama štićenika. Svim štićenicima poslužuje se isti obrok, bez obzira na to jesu li dijabetičari, imaju li problema s tlakom, kolesterolom ili drugih zdravstvenih teškoća. 

Na isti problem nedavno se žalila štićenica drugog Doma za starije u Zagrebu. Osim što je prehrana jednaka za sve, pretežito se svodi na tjesteninu koju gospođa, kao dijabetičar s trenutnim šećerom 20, ne smije niti pogledati. Postavlja se pitanje što navedena gospođa može pojesti za ručak kad, kao i svi ostali štićenici, zbog sigurnosti ne smije sama sebi pripremati adekvatni obrok.

Je li pravo na kvalitetne zadnje dane provedene pod "zaštitom" domova za starije i nemoćne rezervirano isključivo za bogate koji svoje bližnje mogu, po gotovo dvostrukoj cijeni, smjestiti u privatni dom?

Postoje li kontrole države i grada te zašto se ignoriraju najosnovnije medicinske potrebe štićenika?

Moralno i etički gledano, možemo li uopće optužiti državu ili grad za neodgovarajuću skrb, ako ni sami nemamo snage reagirati, pobuniti se, inzistirati na promjeni.

Čuje li se prigovor liječnika opće prakse čije se preporuke za prehranu ignoriraju? Ne čujemo ni glas aktivista koji se brinu za sva moguća prava čovjeka od kolijevke do staračkog doma. Ne čujemo političare kojima je bitan glas starijih samo ako ga mogu dati na izborima.  

Čuje li se vapaj kćeri i sinova za boljitak svojih roditelja ili su ih ostavili bez brige i interesa o tome kakva je kvaliteta zadnje dionice njihovih života?

Nažalost – na sva ova pitanja odgovor je negativan. Naši stariji sugrađani, u domorima koji bi trebali voditi brigu i o njihovom zdravlju zravlju, često su prepušteni izboru – pojesti obrok koji može narušiti njihovo zdravlje ili ostati gladni.

Detalji

Inflacija ili ekstra marže

Svi svjedočimo divljanju cijena artikala u našim trgovinama i cijenama hrane u našim restoranima. Opravdano se postavlja pitanje leži li iza silnih povećanja cijena doista kriza u svijetu uzrokovana ratom u Ukrajini ili prošlogodišnjim divljanjem vlade vezanim uz COVID-19. Najviše zabrinjava činjenica da otkupne cijene sirovine, npr. mlijeka, uz cijelo to ludilo ostaju nepromijenjene, mijenja se samo cijena proizvoda u dućanima.

U jednoj pizzeriji u Zagrebu pizza od nedavno košta između  75 do 86 kuna. Može li se to doista opravdati uloženom energijom, radom te sastojcima od kojih je načinjena? Pitaju li se u toj pizzeriji koliko će gostiju povratnika imati i hoće li netko ponovno doći na pizzu koju će platiti 86 kuna? Je li opravdana cijena od 110 kuna za porciju lignji s pomfritom? Možda bi to netko i platio kad bi znao da se radi o domaćoj jadranskoj lignji. a ne o smrznutim patagonijskim lignjama. Bilo bi zanimljivo pogledati koliko je zaista porastao trošak poslovanja navedene pizzerije, a koliko iznosi ektra profit pod krinkom krize. No cijenama u restoranu presudit će oni koji ga posjećuju, neminovno je da će se ovaj problem riješiti sam.

S druge strane, tu su trgovci. Nije mi jasno da jedan dan pričamo o nevjerojatnoj inflaciji, a da istovremeno trgovački lanci mogu održavati niske cijene za proizvode na tzv. akcijama. Očigledno je da, kad uobičajeno precijenjene proizvode više ne žele na svojim policama ili im se rok trajanja opasno približi, mogu prilagoditi cijenu običnim smrtnicima.

Vlada je krizu pokušala ublažiti zamrzavanjem cijena pojedinih artikala. Nažalost, možemo primijetiti kako je već postalo uobičajeno da baš proizvoda s zamrznutom cijenom nema u prodaji. Nevjerojatno je da istih proizvoda do zamrzavanja cijene nikad nije nedostajalo. Ovakvu praksu bi, uz malo kontrole poslovnih knjiga, država mogla vrlo jednostavno sankcionirati.

Svaki oblik zarade u krizi mogao bi se okarakterizirati kao ratno profiterstvo. Možda bi bilo daleko efikasnije kad bi država odredila maksimalnu dozvoljenu maržu na osnovne prehrambene proizvode i to na  temelju proizvodnih cijena te uvela minimalne količine zaštićenih proizvoda koje su trgovci dužni uvijek imati dostupne. 

Novi članci

Svi članci

We use cookies

Na ovim stranicama koriste se kolačići koji su neophodni za funkcioniranje stranica i poboljšano korisničko iskustvo. Molim Vas da odaberete želite li prihvatiti kolačiće ili ne.

PRIHVAĆAM NE PRIHVAĆAM