Istaknute vijesti

Detalji

Može li sportski duh dohvatiti i tribine

Kako izbjeći ustaljeno ponašanje huliganizma na nogometnim utakmicama, te na ulicama nakon ili prije njih? 

Mogu li se navijačke skupine distancirati od huligana i stvoriti ugodno navijačko okruženje koje doliči sportskim događajima? Možda bi se iznenadili podrškom navijača koju bi klubovi imali kad bi na utakmice mogli doći roditelji s sinovima bez straha za njihove živote.

Svjedočimo nemilom događaju prije utakmice Dinamo - AEK gdje u huliganskim sukobima smrtno stradava grčki mladić.

Ne ulazimo u to tko je zapravo kriv i je li ispravna reakcija grčke policije da zadrži sve koje je uspjela uhvatiti u pritvoru.

No, je li doista moguće da stotinu mladića iz Hrvatske organizirano odlazi u Grčku unatoč zabrani gledanja utakmice samo da bi se sukobili s protivničkim navijačima? Znaju li ti mladići u što se upuštaju ili ih slijepo vodi nekoliko pojedinaca?

Na videu nadzornih kamera vidi se gomila palicama naoružanih navijača s obje strane koji suludo trče jedni prema drugama s namjerom nanošenja tjelesnih ozljeda svojim suparnicima. Kolika je njihova neizravna odgovornost za nemili dogeđaj? 

Svojim sudjelovanjem, svjesno su ugrozili ugled Republike Hrvatske kao i svih njezinih građana, te nanjeli izravnu štetu Dinamu i hrvatskom nogometu.

Mladići kroz navijačke udruge pronalaze smisao, identificiraju se s grupom i slušaju svoje vođe kao poslušni vojnici. Nitkog nema tko bi ih uputio u nekom boljem smjeru i zaustavio krug nasilničkog ponašanja.

Kroz novinske natpise svjedočimo sukobima domaćih skupina koji su na rubu grčkog incidenta. MUP RH obavlja svoj dio posla u granicama zakonskih okvira no pitanje je, je li država ta koja je zakazala, dopuštajući eskalaciju incidenata gdje  umjesto navijajući za svoj klub s tribina, oni "pravdu" traže na ulici? Je li engleski scenarij neophodan kako bi se konačno primirilo ratne sjekire? 

Dok se nešto ozbiljnije ne promijeni navijačima koji ne žele ni kolac, ni lanac, a ni bokserom u glavu preostaje samo gledati utakmicu ispred malog ekrana.

 

Detalji

Nastavljamo dobro uhodanim scenarijem bivših gradskih vlasti

Danas u vodećim medijima možemo pročitati članak u kojem zagrebački gradonačelnik Tomašević pucanje magistralnog cjevovoda u Zagrebu koristi kao ispriku za povećanje cijene vode. 

Prema izjavi gradonačelnika, nemoguće je održavati sustav preventivno, nauštrb već ionako napuhanih režijskih troškova, a ipak u istoj rečenici najavljuje povećavanje plaća u gradskoj tvrtki. Iz izjave se može pretpostaviti da inflacija djeluje na zaposlenike, a nekim čudom zaobilazi građane pa eto, mogu izdvajati više.

Čak i kad bismo se svi pomirili s činjenicom da jedna ozbiljna gradska tvrtka poput Vodoopskrbe i odvodnje nema novca za financiranje vlastite infrastrukture, ne slažemo se s time da se ta sredstva prikupljaju na ovaj potpuno netransparentan način te umjesto da se doista namjenski koriste, potroše na plaće nemalog broja zaposlenika.

"Možemo" li možda izdvajati razliku između stare i nove, skuplje cijene na posebni račun te koristiti isključivo za poboljšanje infrastrukture? "Možemo" li transparentno saznati koliko našeg novca odlazi na plaće zaposlenika, a  koliko na infrastrukturu?

Pitanje koje se opravdano nameće za naše gradske vlasti je, zašto se dotrajale cijevi redovito nisu mijenjale te zašto gradski vodovod za te potrebe nije izdvajao dio sredstava kroz protekla razdoblja? Zašto je došlo do ovakve situacije u Zagrebu, gdje je većina cijevi stara 60 i više  godina?  

Detalji

Inflacija ili ekstra marže

Svi svjedočimo divljanju cijena artikala u našim trgovinama i cijenama hrane u našim restoranima. Opravdano se postavlja pitanje leži li iza silnih povećanja cijena doista kriza u svijetu uzrokovana ratom u Ukrajini ili prošlogodišnjim divljanjem vlade vezanim uz COVID-19. Najviše zabrinjava činjenica da otkupne cijene sirovine, npr. mlijeka, uz cijelo to ludilo ostaju nepromijenjene, mijenja se samo cijena proizvoda u dućanima.

U jednoj pizzeriji u Zagrebu pizza od nedavno košta između  75 do 86 kuna. Može li se to doista opravdati uloženom energijom, radom te sastojcima od kojih je načinjena? Pitaju li se u toj pizzeriji koliko će gostiju povratnika imati i hoće li netko ponovno doći na pizzu koju će platiti 86 kuna? Je li opravdana cijena od 110 kuna za porciju lignji s pomfritom? Možda bi to netko i platio kad bi znao da se radi o domaćoj jadranskoj lignji. a ne o smrznutim patagonijskim lignjama. Bilo bi zanimljivo pogledati koliko je zaista porastao trošak poslovanja navedene pizzerije, a koliko iznosi ektra profit pod krinkom krize. No cijenama u restoranu presudit će oni koji ga posjećuju, neminovno je da će se ovaj problem riješiti sam.

S druge strane, tu su trgovci. Nije mi jasno da jedan dan pričamo o nevjerojatnoj inflaciji, a da istovremeno trgovački lanci mogu održavati niske cijene za proizvode na tzv. akcijama. Očigledno je da, kad uobičajeno precijenjene proizvode više ne žele na svojim policama ili im se rok trajanja opasno približi, mogu prilagoditi cijenu običnim smrtnicima.

Vlada je krizu pokušala ublažiti zamrzavanjem cijena pojedinih artikala. Nažalost, možemo primijetiti kako je već postalo uobičajeno da baš proizvoda s zamrznutom cijenom nema u prodaji. Nevjerojatno je da istih proizvoda do zamrzavanja cijene nikad nije nedostajalo. Ovakvu praksu bi, uz malo kontrole poslovnih knjiga, država mogla vrlo jednostavno sankcionirati.

Svaki oblik zarade u krizi mogao bi se okarakterizirati kao ratno profiterstvo. Možda bi bilo daleko efikasnije kad bi država odredila maksimalnu dozvoljenu maržu na osnovne prehrambene proizvode i to na  temelju proizvodnih cijena te uvela minimalne količine zaštićenih proizvoda koje su trgovci dužni uvijek imati dostupne. 

Detalji

U službi političke elite

Poznata je činjenica da nacionalna televizija pod okriljem javnog interesa ubire basnoslovni novac putem harača zvanog pristojba.

Uz nebrojen broj radijskih postaja i četiri televizijska programa, pruža prisilnim pretplatnicima užitak gledanja i slušanja mnoštva komercijalnih sadržaja.  Čak su omogućili i primanje svog programa putem interneta, kako bi zakonski mogli nametnuti pristojbu i onima koji posjeduju bilo koji uređaj koji se može spajati na internet, poput računala, tableta ili pametnog telefona.

Odnedavno možemo čuti kako je iznos od 80 kuna premalen za vrhunski sadržaj koji nam pružaju, te da bi ga trebalo povećati. S druge strane, na teritoriju RH djeluje nekoliko komercijalnih televizija s više televizijskih programa koje sasvim dobro funkcioniraju na tržištu.

Nameće se pitanje trebaju li nama uopće četiri programa nacionalne televizije i nebrojeni radijski programi. Ne bi li bilo sasvim dovoljno iz javnog novca financirati isključivo jedan nacionalni radijski i televizijski program koji bi isključivo bio informativnog karaktera.  Ujedno financiranje raznoraznih orkestara, manifestacija, pa čak i proizvodnja negledljivih komercijalnih filmsko-serijskih materijala ne bi smjelo biti u domeni javne televizije. Kada ćemo već naučiti da komercijalni sadržaj pripada komercijaloj djelatnosti, a ne javnim servisima?

Postavlja se pitanje zašto nitko od oporbenih stranaka ne želi pokrenuti ovo pitanje, te ukoliko već ne može unutar sabora, onda putem referenduma srušiti taj parazitski organizam.

Je li HRT možda postao ne samo utvrda vladajuće političke elite, već i mjesto gdje se zbrinjavaju poslušnici putem međustranačkih dogovora?

 

Novi članci

Svi članci

We use cookies

Na ovim stranicama koriste se kolačići koji su neophodni za funkcioniranje stranica i poboljšano korisničko iskustvo. Molim Vas da odaberete želite li prihvatiti kolačiće ili ne.

PRIHVAĆAM NE PRIHVAĆAM