Nastavljamo dobro uhodanim scenarijem bivših gradskih vlasti
Danas u vodećim medijima možemo pročitati članak u kojem zagrebački gradonačelnik Tomašević pucanje magistralnog cjevovoda u Zagrebu koristi kao ispriku za povećanje cijene vode.
Prema izjavi gradonačelnika, nemoguće je održavati sustav preventivno, nauštrb već ionako napuhanih režijskih troškova, a ipak u istoj rečenici najavljuje povećavanje plaća u gradskoj tvrtki. Iz izjave se može pretpostaviti da inflacija djeluje na zaposlenike, a nekim čudom zaobilazi građane pa eto, mogu izdvajati više.
Čak i kad bismo se svi pomirili s činjenicom da jedna ozbiljna gradska tvrtka poput Vodoopskrbe i odvodnje nema novca za financiranje vlastite infrastrukture, ne slažemo se s time da se ta sredstva prikupljaju na ovaj potpuno netransparentan način te umjesto da se doista namjenski koriste, potroše na plaće nemalog broja zaposlenika.
"Možemo" li možda izdvajati razliku između stare i nove, skuplje cijene na posebni račun te koristiti isključivo za poboljšanje infrastrukture? "Možemo" li transparentno saznati koliko našeg novca odlazi na plaće zaposlenika, a koliko na infrastrukturu?
Pitanje koje se opravdano nameće za naše gradske vlasti je, zašto se dotrajale cijevi redovito nisu mijenjale te zašto gradski vodovod za te potrebe nije izdvajao dio sredstava kroz protekla razdoblja? Zašto je došlo do ovakve situacije u Zagrebu, gdje je većina cijevi stara 60 i više godina?