Prava djece ili senzacionalizam

Preko učeničkih leđa do jeftinih političkih bodova

Svakim zaključivanjem ocjena, svakim novim upisom, svakim donošenjem pedagoških mjera možemo saznati tko je kome kum, tko maše s sredstvima europskih fondova i tko je kome u poziciji ugroziti radno mjesto.

Ovdje se neću dotaći tog pitanja, ovdje ću se dotaknuti zaštite prava učenika, studenata i nastavnika koji se nemilice razvlače po novinama.

Je li spominjane maloljetnog sina nekog na funkciji kroz novinske natpise doista od tolikog interesa javnosti te dovoljno opravdava činjenicu da će se to dijete mora naći na vjetrometini i nišanu vršnjaka, profesora, poznanika?

Je li opravdano zbog "grijeha" roditelja stavljati djecu u takvu poziciju?

Senzacionalizam je na prvom mjestu, je li to doista jedini mehanizam da se pokrene tromi državni inspekcijski aparat. Ono što mene zabrinjava u priči nije toliko samo djelo koje zaslužuje svaku osudu već činjenica da državna pravobraniteljica za djecu šuti, ne smatra se nadležnom za situaciju...

Može li društvo u cijelosti konačno početi štititi djecu od senzacionalizma?  

Na kraju se nameće pitanje odgovornosti države kao takve koja je uz ogromni trud u digitalizaciji sustava školstva, propustila osigurati zaštitne mehanizme koji bi onemogućili manipulacije izvan zakonskih okvira.

Za ovu kao i za sve ostale situacije oko donošenja ocjena postoje jasno propisane procedure u školstvu koje je bilo neophodno preslikati u elektronički sustav. Nadam se da će ovaj slučaj bar potaknuti promijene u tom smjeru.

 

 

We use cookies

Na ovim stranicama koriste se kolačići koji su neophodni za funkcioniranje stranica i poboljšano korisničko iskustvo. Molim Vas da odaberete želite li prihvatiti kolačiće ili ne.