Zadnji trzaji  samostalnosti ili domoljubno paničarenje

Ulaskom u Europsku uniju odrekli smo se velikog dijela naše samostalnosti te prihvatili, barem deklarativno  nametnuto nam zakonodavstvo i pravila.  Osim velikih izdvajanja počeli su pristizati i nužno nam potrebni projekti financirani europskim novcem. Subvencije u gospodarstvu često odlaze na krive adrese te se vještom manipulacijom slijevaju u džepove podobnih.

Kao i uvijek crnilo se uvijek gura u prvi plan, no ipak dio novca stiže i do onih kojima je to zaista potrebno, projekti od javnog interesa se vidno pokreću pa čak i završavaju, a studenti i đaci koriste se Erasmus projektima.

Putovanje Europskom unijom nikad nije bilo jednostavnije, no može li još jednostavnije pitanje je koje si postavlja svatko od nas koji je proveo nekoliko sati čekajući na Macelju ili nekoj drugoj granici prema susjednim zemljama članicama Schengena. Kad vam u posjetu nekoj od europskih metropola uz gomilu domaćih kovanica, prifali sitnih eura za plaćanje wc-a, kad vam turist želi platiti uslugu ili suvenir u Eurima, kad vam kroz konverziju oderu, prisjetit ćete se dobre stare kune.

Je li naš strah od gubitka domaće valute opravdan? Možda je strah opravdan kod raznih mešetara i muljatora koji čuvaju kune u madracima i sefovima, a morat će kod konverzije objasniti od kuda im, no za njih nema brige, oni su odavno prešli na eure. Možda vas zabrinjavaju silne promijene zakonskih akata koji sadržavaju kune, no iznenadili bi se činjenicom da većina njih ionako još uvijek sadržava njemačke marke, iste one koje se ne koriste od 1999. godine.

Skriva li se naš identitet zaista u istrošenoj kovanici kune ili u državnoj granici okovanoj žilet žicom ili u našoj zemlji, jeziku i kulturi?  

 

We use cookies

Na ovim stranicama koriste se kolačići koji su neophodni za funkcioniranje stranica i poboljšano korisničko iskustvo. Molim Vas da odaberete želite li prihvatiti kolačiće ili ne.