Muci Banovine tzv. "Hrvatskog slijepog crijeva" nikad kraja.
Rat, državna nebriga, potres, u ovom kraju svakog dana može se očekivati nešto novo.
Katarza jednog kraja započela je ratnim stradanjima, te okupacijom Petrinje, središta Banovine 1991. godine. Završetkom rata, oslobođeno je veliko područje te su se prognanici počeli slijevati natrag u napuštene domove.
Pomoć države je izuzetno slaba a u nekim slučajevima i potpuno neadekvatna. Prepuštajući ljudima da se sami snalaze kako znaju i umiju država je potaknula novo, ovaj puta ekonomsko iseljavanje. I oni koji su se vratili ponovno razmišljaju o odlasku.
Cestovna povezanost cijelog kraja s Zagrebom kao jedinim mjestom gdje se može pronaći posao ovisi o državnoj cesti opterećenoj mnogobrojnim zaseocima, i policijskim ophodnjama koje samo vrebaju u zasjedi kako bi sakupili novac za gablec i piće.
Prije rata povezan željeznicom Sisak - Petrinja - Karlovac, nakon rata kraj ostaje ovisan isključivo o cestovnom prijevozu. HŽ ne vidi isplativost ovog pravca, a država nije voljna subvencionirati isti.
Posla nema, a one koji su se u međuvremenu zaposlili u drugim gradovima te privremeno tamo i nastanili, porezna uprava prisiljava da se odjave, jer porez trebaju platiti tamo gdje su sada, na taj način ujedno i veliki dio novca prestaje se slijevati u lokalne općine kojima je itekako potreban, a odlazi i teoretska šansa da se jednog dana vrate jednom kad su se i službeno odjavili. Kuće se prodaju za kikiriki, jedino što kraj održava donekle na životu je masovno naseljavanja stanovništva iz BiH, koje iz jedne bijede dolazi u malo bolju.
Vlast započinje projekte prije izbora i zaustavlja iste odmah po završetku izbora, ulaganja ovise i o strukturi na vlasti, zbog raskoraka lokalne i državne politike stanovništvo plaća danak.
Županijsko središte Sisak umire zajedno s rafinerijom, centar Banovine Petrinja s preseljenjem pogona Gavrilovića u Srbiju i BiH.
U trenutku kad se situacija malo počela razvijati nabolje, novi šok napaćenog kraja dolazi s razornim potresom u Petrinji ujutro 29.12.2020.
Gotovo da nema domaćinstva koje nije stradalo. U najboljem slučaju stradali su dimnjaci i krovovi, u najgorem kuće su spremne za rušenje. Pomoć države kao i nakon rata spora je. Ljudi koji su ostali bez svojih domova zbrinuti su u kontejnere što iz donacija, što od strane države, nakon toga počinju otezanja. Neophodan je građevinski materijal, neophodan je ljudima ne samo gradu i politički podobnima. Obnova dimnjaka nije ni na vidiku, strah od novih potresa duboko se ukorijenio.
Započinju rušenja, nitko nema jasan plan do kada će trajati, o gradnji se niti ne razmišlja. Iza kamiona koji odvoze građevinski otpad ostaje samo prazan prostor i sjećanja. Što će popuniti ove praznine, pitaju se stanovnici jednog starog grada koji više nikad neće biti isti.
Za to vrijeme neki bi sami obnavljali, neki bi sami rušili, sve stoji dani prolaze. Kolovoz 2021 tek se popravljaju prvi dimnjaci. I dalje trese, samo što se pomisli da neće više, opet zatrese.
Ima li još strpljenja za život na Banovini, vrijeme će pokazati....