Može li sportski duh dohvatiti i tribine
Kako izbjeći ustaljeno ponašanje huliganizma na nogometnim utakmicama, te na ulicama nakon ili prije njih?
Mogu li se navijačke skupine distancirati od huligana i stvoriti ugodno navijačko okruženje koje doliči sportskim događajima? Možda bi se iznenadili podrškom navijača koju bi klubovi imali kad bi na utakmice mogli doći roditelji s sinovima bez straha za njihove živote.
Svjedočimo nemilom događaju prije utakmice Dinamo - AEK gdje u huliganskim sukobima smrtno stradava grčki mladić.
Ne ulazimo u to tko je zapravo kriv i je li ispravna reakcija grčke policije da zadrži sve koje je uspjela uhvatiti u pritvoru.
No, je li doista moguće da stotinu mladića iz Hrvatske organizirano odlazi u Grčku unatoč zabrani gledanja utakmice samo da bi se sukobili s protivničkim navijačima? Znaju li ti mladići u što se upuštaju ili ih slijepo vodi nekoliko pojedinaca?
Na videu nadzornih kamera vidi se gomila palicama naoružanih navijača s obje strane koji suludo trče jedni prema drugama s namjerom nanošenja tjelesnih ozljeda svojim suparnicima. Kolika je njihova neizravna odgovornost za nemili dogeđaj?
Svojim sudjelovanjem, svjesno su ugrozili ugled Republike Hrvatske kao i svih njezinih građana, te nanjeli izravnu štetu Dinamu i hrvatskom nogometu.
Mladići kroz navijačke udruge pronalaze smisao, identificiraju se s grupom i slušaju svoje vođe kao poslušni vojnici. Nitkog nema tko bi ih uputio u nekom boljem smjeru i zaustavio krug nasilničkog ponašanja.
Kroz novinske natpise svjedočimo sukobima domaćih skupina koji su na rubu grčkog incidenta. MUP RH obavlja svoj dio posla u granicama zakonskih okvira no pitanje je, je li država ta koja je zakazala, dopuštajući eskalaciju incidenata gdje umjesto navijajući za svoj klub s tribina, oni "pravdu" traže na ulici? Je li engleski scenarij neophodan kako bi se konačno primirilo ratne sjekire?
Dok se nešto ozbiljnije ne promijeni navijačima koji ne žele ni kolac, ni lanac, a ni bokserom u glavu preostaje samo gledati utakmicu ispred malog ekrana.