Prestaje li skrb za starije odlaskom u dom za umirovljenike

Ako ste ikad posjetili Dom za starije Trešnjevka, mogli ste se i sami osvjedočiti katastrofalnom stanju skrbi o našim roditeljima, djedovima, bakama i ostalim pripadnicima "zlatne" generacije koji su svoje živote proveli stvarajući temelje na kojima smo odrasli i stasali u ljude kakvi smo danas. 

Nitko ne poriče trud  osoblja kojeg kronično nedostaje te koje ponekad daje i više nego što to zahtjeva njihovo potplaćeno radno mjesto. 

Ne želimo ulaziti u upitnu kvalitetu smještaja, najezde žohara, dotrajale krevete, plahte i posteljinu. Ne želimo ulaziti u način na koji ih liječnici tretiraju u bolnicama. Ne želimo ulaziti u beskrajna čekanja na sanitetska vozila nakon obavljenih pretraga u bolnici. 

Ono o čemu želimo danas pisati stalno se mete pod tepih kao manje važno i kao nešto što se pokušava opravdati manjkom sredstava, a može ozbiljno narušiti zdravlje štićenika..

Kao što se autor teksta mogao sam osvjedočiti, u domu za starije na Trešnjevci nitko ne brine o individualnim prehrambenim potrebama štićenika. Svim štićenicima poslužuje se isti obrok, bez obzira na to jesu li dijabetičari, imaju li problema s tlakom, kolesterolom ili drugih zdravstvenih teškoća. 

Na isti problem nedavno se žalila štićenica drugog Doma za starije u Zagrebu. Osim što je prehrana jednaka za sve, pretežito se svodi na tjesteninu koju gospođa, kao dijabetičar s trenutnim šećerom 20, ne smije niti pogledati. Postavlja se pitanje što navedena gospođa može pojesti za ručak kad, kao i svi ostali štićenici, zbog sigurnosti ne smije sama sebi pripremati adekvatni obrok.

Je li pravo na kvalitetne zadnje dane provedene pod "zaštitom" domova za starije i nemoćne rezervirano isključivo za bogate koji svoje bližnje mogu, po gotovo dvostrukoj cijeni, smjestiti u privatni dom?

Postoje li kontrole države i grada te zašto se ignoriraju najosnovnije medicinske potrebe štićenika?

Moralno i etički gledano, možemo li uopće optužiti državu ili grad za neodgovarajuću skrb, ako ni sami nemamo snage reagirati, pobuniti se, inzistirati na promjeni.

Čuje li se prigovor liječnika opće prakse čije se preporuke za prehranu ignoriraju? Ne čujemo ni glas aktivista koji se brinu za sva moguća prava čovjeka od kolijevke do staračkog doma. Ne čujemo političare kojima je bitan glas starijih samo ako ga mogu dati na izborima.  

Čuje li se vapaj kćeri i sinova za boljitak svojih roditelja ili su ih ostavili bez brige i interesa o tome kakva je kvaliteta zadnje dionice njihovih života?

Nažalost – na sva ova pitanja odgovor je negativan. Naši stariji sugrađani, u domorima koji bi trebali voditi brigu i o njihovom zdravlju zravlju, često su prepušteni izboru – pojesti obrok koji može narušiti njihovo zdravlje ili ostati gladni.

We use cookies

Na ovim stranicama koriste se kolačići koji su neophodni za funkcioniranje stranica i poboljšano korisničko iskustvo. Molim Vas da odaberete želite li prihvatiti kolačiće ili ne.